Islam u Srednjem i okolini u dvadesetom stoljeću

Kroz život imama hadžije Saliha Gurde

Prema riječima Asife (rođ. Gurda) Karavdić unuke hadžije Saliha Gurde njegov otac i amidža došli su iz Turske, kao vojnici i bili su u Kladnju. Salih je rođen koa najstariji sin u svog oca, koji je pored njega imao još tri sina. U Kladnju su završili medresu. Njegov otac i amidža potom kupuju zemlju u okolini Olova, Tisovo brdo, koje je kasnije po njima nazvano Gurdići, te zemlju u Rakovoj Nozi.

Dok su živili u Gurdićima Salih Gurda je držao džamiju u Miljevićima oko 20 godina. Tu je klanjao džume, bajrame, teravije, dženaze, obavljao gasuljenje i sve ostalo što je posao hodže tada podrazumjevao. Tada se oženio Sarajlić Zadom koja mu je rodila tri sina i jednu kćerku. Nakon što su njih četvorica braće počeli djeliti zemlju nijedan od njih nije htjeo otići na imanje u Rakovu Nogu, pa tako on kao najstariji brat odluči da ode tamo. Odmah uz kuću bila je i džamija u kojoj on postaje hodža. Pored posla na zemlji, i svog hodžaluka on se bavio i lovom, pa tako se i danas jedno mjesto zove Imamovo Brdo. Njegova kćerka je umrla mlada, a poslije nje su mu umrla još dva sina, što je on poslije povezivao sa svojim lovom, smatrao je da je to kazna što je ubijao životinje.

Džamija u Rakovoj Nozi; u kojoj je rahmetli hadžija Salih obavljao imamsku dužnost.

Rahmetli Salih Gurda živio skromnim životom, kako njegova unuka kaže nikada nije uzimao pare za usluge koje je vršio, klanjanje dženaza, gasuljenje, već bi samo primio skromnu hediju, recimo neki peškir od poodice umrlog.  Njegova hadžinica Zada Sarajlić je nosila feredžu, a snaha, kao mlađa žena velo.

Rahmetli Salih se odlučio da krene na hadž i to je bilo najkasnije 1940. godine. Kako se sjeća Asifa (rođ. Gurda) Karavdić, ispraćaj na hadž je bio poseban, dova se proučila u džamiji u Rakovoj Nozi, zatim je odatle hodža Salih krenuo na hadž praćen od stane svojih komšija, koji su išli na konjima, predvođeni bajrakom. Tada je u Ivančićima bila željeznička stanica, pa je Salih efendija, sjeo na voz, a nakon vožnje vozom  pred njega je stigao prijatelj koji mu je dosedlao konja kojim je rahmetli Salih nastavio svoj put na hadž. Zatim je konjem putovao do mora, konja ostavio i put nastavio brodom. Po povratku nije našao svog konja, pa je dobio drugog. Donijeo je svima poklone i svoje goste je častio zemzem vodom.

Za svoga života pretrpio je mnoge žalosti, pored troje djece koje mu je mlado umrlo još jedna velika tuga ga je snašla. Za vrijeme Drugog svjetskog rata jedne noći upali su četnici u njihovu kuću, sve ukućane su udarali, starog hadžiju, hadžinicu, njihovu snahu, a sina Muhameda su zaklali. I hadžija Salih je jedva to preživio, kako se sjeća njegova unuka, liječili su ga zamotavanjem u kožice sedam ovaca.

Na ahiret je preselio 1943. godine, nakon što je posljednji put predvodio džemat na džuma namazu, rekao je da ne zna hoće li njegova noga više kročiti u džamiju, te je odmah sutra i preselio. Nakon njegove smrti zamjenio ga je na imamskoj dužnosti Ramiz Porčanin, zatim Mustafa Hamza, te Bekto Hamza, koji su bili svršenici medresa.