Islam u Srednjem i okolini u dvadesetom stoljeću

Kroz život imama hadžije Saliha Gurde

Prema riječima Asife (rođ. Gurda) Karavdić unuke hadžije Saliha Gurde njegov otac i amidža došli su iz Turske, kao vojnici i bili su u Kladnju. Salih je rođen koa najstariji sin u svog oca, koji je pored njega imao još tri sina. U Kladnju su završili medresu. Njegov otac i amidža potom kupuju zemlju u okolini Olova, Tisovo brdo, koje je kasnije po njima nazvano Gurdići, te zemlju u Rakovoj Nozi.

Dok su živili u Gurdićima Salih Gurda je držao džamiju u Miljevićima oko 20 godina. Tu je klanjao džume, bajrame, teravije, dženaze, obavljao gasuljenje i sve ostalo što je posao hodže tada podrazumjevao. Tada se oženio Sarajlić Zadom koja mu je rodila tri sina i jednu kćerku. Nakon što su njih četvorica braće počeli djeliti zemlju nijedan od njih nije htjeo otići na imanje u Rakovu Nogu, pa tako on kao najstariji brat odluči da ode tamo. Odmah uz kuću bila je i džamija u kojoj on postaje hodža. Pored posla na zemlji, i svog hodžaluka on se bavio i lovom, pa tako se i danas jedno mjesto zove Imamovo Brdo. Njegova kćerka je umrla mlada, a poslije nje su mu umrla još dva sina, što je on poslije povezivao sa svojim lovom, smatrao je da je to kazna što je ubijao životinje.

Džamija u Rakovoj Nozi; u kojoj je rahmetli hadžija Salih obavljao imamsku dužnost.

Rahmetli Salih Gurda živio skromnim životom, kako njegova unuka kaže nikada nije uzimao pare za usluge koje je vršio, klanjanje dženaza, gasuljenje, već bi samo primio skromnu hediju, recimo neki peškir od poodice umrlog.  Njegova hadžinica Zada Sarajlić je nosila feredžu, a snaha, kao mlađa žena velo.

Rahmetli Salih se odlučio da krene na hadž i to je bilo najkasnije 1940. godine. Kako se sjeća Asifa (rođ. Gurda) Karavdić, ispraćaj na hadž je bio poseban, dova se proučila u džamiji u Rakovoj Nozi, zatim je odatle hodža Salih krenuo na hadž praćen od stane svojih komšija, koji su išli na konjima, predvođeni bajrakom. Tada je u Ivančićima bila željeznička stanica, pa je Salih efendija, sjeo na voz, a nakon vožnje vozom  pred njega je stigao prijatelj koji mu je dosedlao konja kojim je rahmetli Salih nastavio svoj put na hadž. Zatim je konjem putovao do mora, konja ostavio i put nastavio brodom. Po povratku nije našao svog konja, pa je dobio drugog. Donijeo je svima poklone i svoje goste je častio zemzem vodom.

Za svoga života pretrpio je mnoge žalosti, pored troje djece koje mu je mlado umrlo još jedna velika tuga ga je snašla. Za vrijeme Drugog svjetskog rata jedne noći upali su četnici u njihovu kuću, sve ukućane su udarali, starog hadžiju, hadžinicu, njihovu snahu, a sina Muhameda su zaklali. I hadžija Salih je jedva to preživio, kako se sjeća njegova unuka, liječili su ga zamotavanjem u kožice sedam ovaca.

Na ahiret je preselio 1943. godine, nakon što je posljednji put predvodio džemat na džuma namazu, rekao je da ne zna hoće li njegova noga više kročiti u džamiju, te je odmah sutra i preselio. Nakon njegove smrti zamjenio ga je na imamskoj dužnosti Ramiz Porčanin, zatim Mustafa Hamza, te Bekto Hamza, koji su bili svršenici medresa.

Zašto da klanjamo 5 dnevnih namaza

Često zaboravljamo da svi mi imamo dvije prirode, materijalnu i duhovnu, tijelo i dušu. Skoro svu pažnju i trud posvećujemo materijalnim potrebama, svi mi bez razmišljanja udišemo zrak, pijemo vodu, jedemo nekoliko puta dnevno, oblačimo se, čistimo, ali šta radimo za našu dušu? Ona je isto kao i tijelo dio nas, ima i potrebe kao i tijelo, treba hranu, a to su ibadeti; namaz, post, zekat, hadž i stalnu svijest o prisutnosti Boga. Treba zaštitu, a to je čuvanje od grijeha, i treba da se čisti, a to se postiže kroz pomenute ibadete, traženje oprosta od grijeha i učenjem Kur'ana.

Uporedimo namaz sa hranom koju stalno unosimo u naš organizam; ako jedemo redovne obroke, i pravilno se hranimo, unoseći dovoljno vitamina, minerala, masti,željeza itd. naše tjelo biće jako, bićemo raspoloženi i skoncentrisani, ali preskočimo li obrok, odmah se javlja slabost, opada koncentracija i raspoloženje. Zato sada zamislimo u kakvom je stanju duša koja ne dobija hranu, koja je uprljana grijehom, koja se ne čisti istigfarom, i šta je sve u stanju takva osoba učiniti.  Ne možemo se oglušiti na potrebe našeg tjela,glad, žeđ,odjevanje, zamislite da kažete: posljednjih dana, imam tako puno posla, nikako nemam vremena da jedem. Ovo je zapravo smiješno, jer svi mi itekako nađemo vremena za jelo, jer naše tjelo ne može bez hrane. Isto tako moramo naći vremena za namaz, jer ukoliko osoba ne obavlja namaz razni slojevi grijeha iz sata u sat, iz dana u dan, iz godine u godinu prekrivaju njeno srce, i ono postaje slijepo za pravdu, gluho za tuđu potrebu, nijemo za istinu, to jest takvo srce zamire. Ne dopustimo da mi budemo od takvih nesretnika. A prvi korak na putu spasa, nakon šehadeta jeste da obavljamo 5 dnevnih namaza. Allah dž.š. kaže: Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj namaz! Namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno. (El-Ankebut, 45.)

Ne ispuštajmo ni jedan namaz, jer je to najveća čast i ljepota koju nam je naš Gospodar dao na ovom svijetu. Ne tražimo sebi opravdanja, jer ih nemamo! Namaz se obavlja stojeći, a ko ne može stojeći, onda sjedeći, ko to ne može onda ležeći, a ko ni to nije u mogućnosti, onda u mislima. Koliko nam naš Gospodar olakšava, pa zar nam to nije dovoljno?

Navest ću jedan jako slikovit prmjer na koji sam naišla, kako bi nam bilo lakše shvatiti koliko je namaz za nas koristan. Zamislimo da nas pozove sebi neki predsjednik ili kralj i da nam kaže da ćemo, ako se odazovemo pozivu, biti darovani neviđenim blagom, pohvaljeni od kralja, lično među važnim zvaničnicima, logično je da bi se svako odazvao pozivu. Pa kako bi onda pametan čovjek mogao da se ne odazove pozivu Gospodara svih svjetova, Koji nam obećava nagradu kakvu oči nisu vidjele, uho nije čulo i kakvu ljudski um ne može ni zamisliti, i Koji će nas lično pohvaliti među melekima. Je li pametan ko pusti da mu sve to izmakne zbog lijenosti i nemara???

Ukoliko nam sva ova ljepota nije dovoljna da obavljamo 5 dnevnih namaza, onda se sjetimo da će svako onaj ko ne bude obavljao namaz biti strašno kažnjen, o tome Allah dž.š. kaže: „ Svaki čovjek je odgovoran za ono što je radio, osim sretnika, oni će se u džennetskim baščama raspitivati o nevjernicima: "Šta vas je u Sekar dovelo?" "Nismo" - reći će - "bili od onih koji su molitvu obavjali." (El-Muddesir, 38-43)

Ne dopusimo sebi tu oholost, da se ne bojimo Allaha, Onog u čijoj je vlasti sve, Onog Koji je neizmjerno Milostiv i Onog Koji strašno kažnjava, jer će nas ona sigurno u propast odvesti.

Allah dž.š. u Kur’ anu kaže: “ Zar oni mogu biti sigurni od Allahove kazne? Allahove kazne se ne boji samo narod kome propast predstoji.” (El-A'raf, 99.)

Danas skoro svako od nas opterećen je raznim problemima i brigama, koji su često vezani za samu egzistenciju; pronalazak posla, njegovo očuvanje, podizanje djece, njihovo obrazovanje itd. Sve ove brige kod većine uzrokuju stres. I umjesto posezanja za raznim tabletama za smirenje uzmimo pravi lijek. Lijek koji nema kontra efekata, već su njegove posljedice sreća na ovom i budućem svijetu i spas od Džehennemske kazne. Stanimo pred našeg Gospodara, sa saznanjem da je sve od Njega, zahvalimo Mu na nebrojenim blagodatima, zamolimo Ga za naše potrebe, odvojimo se na koji trenutak od ovog svijeta i sigurno će naša duša naći svoj mir. Napojimo našu dušu direktno sa Izvora snage, istine i sreće.

Autor: Alma Šehović

Džemat Srednje, duhovni život i vjerski običaji

Osmanlije su dolaskom na ove prostore u svim svojim osvojenim krajevima podizali prvo džamiju, zatim uz nju dućane i tako su izgradnjom duhovnog i trgovačkog centra  postizani uslovi za dalji razvoj gradova i varoši. Ta kultura izgradnje i naseljavanja na prostoru naše zemlje se nastavila. Kako su muslimani naseljavali neko područje tako se ukazivala potreba za gradnjom džamije. U mjestu Srednje džamija je izgrađena, prema mišljenju lokalnog stanovništva, oko prije dvjesto godina. Kažu da je džamija bila jako posjećena, pogotovo za vrijeme ramazana, kada bi narod dolazio iz raznih sela sa čak četrdeset fenjera. U to vrijeme u džamiji se klanjala samo džuma i taj dan se održavala i vjerska pouka djece, ali kako pričaju stanovnici Srednjeg, djeca su s poteškoćama odlazila u mekteb, jer su bila zadirkivana, pa i gađana kamenicama. Džamija je imala znatne prepreke za ispunjavanje potreba lokalnog stanovništva. Komunistički režim bio je ta zapreka koja nije dala slobodu onima koji su rado išli u džamiju. Džamija u Srednjem se nalazi u centru ovog mjesta, pa su tako sve aktivnosti u džamiji bile pod nadzorom tadašnjih vlasti. I dalje su se klanjale džume u džamiji, ali pored toga sve aktivnosti su svedene na minimum. Zbog toga su stanovnici Srednjeg neko vrijeme teravih namaze klanjali po privatnim kućama, smjenjujući se svaku noć za mjesto klanjanja teravih namaza i ugošćavanja efendije ili medresanskog softe. Pa tako je vremenom postala stvarnost nelogična, a to jest, da je vjerski život u porodicama bio bogatiji utoliko što su bile dalje od centralne džamije u Srednjem, odnosno centra Srednjeg i nadzora tadašnjih vlasti. Po selu su djeca obavezno išla u mekteb u mesdžide, koje su posjedovala sela, zatim su se redovno po kućama učili mevludi i tevhidi. Klanjale su se teravije, i omladina bi pri tome sjelila iščekujući sehur.

Džamija Srednje i stečci u haremu džamije

Jedan od običaja u džematu Srednje i okolnim džematima je da svako selo ima svoju dovu. Taj dan se klanja podne namaz u džematu, zatim se uči dova. Smatra se da su to nekada bile kišne dove, pa su prerasle u lokalni običaj. Tada bi se stanovništvo koje je domaćinsko spremalo za dovu krečenjem kuća, čišćenjem avlija, spremale su se sofre za goste koji su dolazili iz okolnih sela. Ispočetka su na dove dolazili samo muškarci, ali kasnije su tome dodali i narodno veselje na koje su dolazile i žene i djeca. I danas se upražnjava ovaj običaj u većini sela.

Trenutno u džematu Srednje sa svim navedenim zaseocima ima oko 200 domaćinstava. Pored Srednjeg u ovaj džemat spada i oko petnaest okolnih sela, među kojima su Medojevići koje čine šest mahala i to: Kitoševići, Medojevići, Boškovići, Draževići, Grace i Dubrave, zatim sela Homar, Vilić, Stomorine, Solakovići, Donji Ivančići, Ljubina, Lađevići, itd. Što se tiče vjerske infrastrukture u džematu Srednje postoje tri džamije, džamija u Srednjem, džamija u Donjim Ivančićima te džamija u Solakovićima.

Povjesni razvoj Srednjeg

Srednje sredinom XX stoljeća

Prema povijesnim podacima o teritorijalno-političkoj organizaciji, sadašnje područje Srednjeg pripadalo je u srednjem vijeku bosanskoj državi; a u teritorijalnoj organizaciji  - župi Vrhbosna, koja je bila glavna župa u toj državi. Prema tim podacima okolina Visokog u srednjem vijeku bila je dosta naseljena i napredna, jer je bila središte bosanske srednjovjekovne države, a Visoko najvažniji trgovački grad u Bosni.

U početku turske vladavine Turci uzimaju Sarajevo za sjedište turske uprave za cijeli region. Obzirom da se Srednje nalazilo na putu koji je vodio u Sarajevo iz Beograda, Bijeljine, Zvornika i drugih gradova ono se razvijalo zahvaljujući tome. Prema nekim izvorima i naziv Srednje došao je od toga što se Srednje nalazi na sredini nekadašnjeg trgovačkog puta od Beograda do mora. Taj trgovački put vodio je preko sela koja su danas prilično napuštena. Preko usmenih predaja u narodu je ostalo više dokaza koji to potvrđuju; u današnjem selu Dragoradi nalazio se Spahin han , te se u selu Šićima nalazi zaseok po nazivu Han Šići, što ukazuje na to da se i u njemu nalazio han. A za selo Sudići narod spominje da je bilo razvijeno, da je čak imalo i sudiju (kadiju) po čemu je i dobilo ime. Nadalje potomci hadžije Ibrahima Karavdića tvrde da je on u selu Homar držao dućane, koji bi se mogli nalaziti najprije pored trgovčkog puta, a poznato je da su se hanovi nalazili pored trgovačkih puteva.  

Godine 1945. formiraju se se srezovi, a unutar srezova mjesni narodni odbori. Na Sarajevskom, Visočkom i Vareškom području formira se 5 srezova.  Sarajevo, Fojnica, Visoko, Vareš i Srednje (sa sjedištem u Semizovcu).  U sastavu Srednjeg bili su Rajlovac, Reljevo, Vogošća, Semizovac, Ilijaš, Višnjica, Nahorevo, Srednje i Nišići

Slijedeća reorganizacija je 1955. godine općina Srednje sa sjedištem u Srednjem. Općini Srednje pripadala su sela: Bokšići, Bokšić, Ljubina, Srednje, Tisovik, Vidotina. Godine 1960. ukinuta je općina Srednje, a 1977. godine općina Ilijaš ulazi u zajednicu općina grada Sarajeva i sa preostalih 9 općina postaje gradska općina grada Sarajeva.[1]

---

[1] http://sites.google.com/site/jozobster/op%C4%87inailija%C5%A1